Vreme kad je Dubrovnik imao srce i dušu
Dubrovnik mog vremena imao je oriđinale, posebne ljude koje pamtimo kao ulične zabavljače, ljude od vica, škerca, humora i satire.
Prvi kojeg pamtim bio je meštar Mato, čiji simultani udarci jedne povučene i druge stupajuće cokule po izlizanim pločama Straduna i sada odzvanjaju mojim ušima. Pogrbljeni lik dobroćudnog gospara Mata Balarina i njegovo uzvikivanje Politika i Borba, vjerujem i sad pod hladnim pločama Boninova, mnoge bivše sugrađane, budi iz vječnosti.
Moja etapa bližila se kraju s velikim Bebom Burinom, koji, kao da je znao da s njegovim odlaskom par dana prije rata, Dubrovnik tog vremena, zauvijek odlazi nepovrat.
Smrću Beba Burina, jednog od najškolovanijih boema prije nego oriđinala, lingviste i muzičara, usnuo je grad gospara, kako je to crtežom zabilježila Maja Jug Pecarić.
…
A prije nas, Dubrovnik je imao i srce i dušu, likove i događaje, slično našoj genraciuji…
Na temelju memoara Antuna Stražičića, „Šale“ i psine (posebno „Omladine“) nisu bile obični vicevi, već taktike političke i društvene borbe orkestrirane uglavnom iz „Gabineta meštra Mišare“ (postolarske radnje Miha Braila).
Evo najistaknutijih šala i nepodopština koje knjiga opisuje:
Političke šale i „lažne zastave“
„Lažno jaje“ Luku Milišiću: Jedne noći su u mraku sačekali krojača Luku Milišića (Srbina starog kova koji je propovijedao slavensko bratstvo) i gađali ga sirovim jajetom u potiljak. Dok su bježali, vikali su parole protiv Srba kako bi ga uvjerili da su to učinili Hrvati, uspjevši ga tako radikalizirati protiv suprotnog tabora.
Sabotaža Cara (Šala s vodenom pumpom): Tokom posjeta cara Franje Josipa I. 1875. godine, Stražičić i Lujo Suhor napunili su uljanice na slavoluku vodom koristeći pumpu za zalijevanje. Navečer, kada su pokušali upaliti svečanu rasvjetu, svjetiljke se nisu htjele upaliti, čime je službena proslava bila uništena.
Šala s „Talijanskim špijunom“: Uvjerili su Giuseppea Dilea, talijanskog stolara, da ga članak u bečkom listu Die Presse optužuje da je špijun koji kuje urotu za savezništvo između Italije i dubrovačkih Srba. Prestrašen policijom, Dileo im je platio večeru od lokardi i vina kako bi „izgladili“ stvar s vlastima.
Šale na račun protivnika i vlasti
Serenada kod brijača: Kada je mladi Stražičić prvi put otišao na brijanje, njegovi prijatelji unajmili su gradsku glazbu da mu svira serenadu tačno ispred brijačnice u tom trenutku, pretvorivši privatan čin u javnu predstavu i smijuriju pred cijelim pukom.
Ljepilo u Pivovari: Kapetanu vojske (N.G.), koji im nije bio impatičan, namazali su kvaku na vratima Birrarije Nove postolarskim ljepilom (smolom/voskom). Kada je kapetan uhvatio kvaku, uprljao je ruku, a dok se išao oprati na fontanu, iz mraka su mu se rugali.
Zamka za dum Jaka Toninija: Prevarili su kanonika Jaka Toninija (političkog protivnika) uvjerivši ga da je suparnički list Slovinac objavio bogohulnu pjesmu. Svećenik je ogorčeno propovijedao protiv pjesme u crkvi, ispadajući smiješan kada se otkrilo da je sve bila izmišljotina mladića iz „Gabineta“.
Društvene šale i javni nered
Pomicanje sata: Nagovorili su šegrta zaduženog za gradski sat na zvoniku da pomakne kazaljke 20 minuta naprijed. To je izazvalo kaos među vlastelom (gosparima), koji su imali običaj namještati svoje džepne satove tačno u podne prema zvonjavi s tornja.
Ove šale imale su dvostruku svrhu: zabaviti besposlenu mladež i destabilizirati ili ismijati „staru gardu“ (autonomaše i narodnjake) kako bi populizmom na ulici osvojili politički teren.
A oriđinali, veseljaci, zabavljači danas. Kao i galebovi. Samo u uspomenama!
Čvrstim snom sniva bivši Grad.
