Generale, na mestu voljno!

Piše: Mihailo Ješić 

Pre tačno 22 godine i par dana počelo je bombardovanje SR Jugoslavije od strane 19 zemalja NATO alijanse. Povod i izgovor za taj besomučni napad su navodni zločini naše vojske na Kosovu. Neću ovim tekstom da sudim ikome, niti branim nekoga, podseti me ova godišnjica na generala Nebojšu Pavkovića, tadašnjeg načelnika Generalštaba JNA , koji već 19 godina čami po zatvorima Haškog tribunala, trenutno u Finskoj.

Odmah posle petooktobarske revolucije 2.000 godine imao sam nekoliko zanimljivih susreta sa generalom Pavkovićem, pa sam imao i priliku da izvorno čujem njegovu istinu o tim dogadjajima u kojima je bio glavni akter. Susretali smo se u predivnoj bašti restorana Golf u Košutnjaku i baš se rado i lepo družili. Na svim susretima bio je prisutan Milan Milutinović, tadašnji upravnik Golfa.

Pavković je rodjen 1946. godine u  Senjskom rudniku kod Aleksinca. Završio je učiteljsku školu, ali je odmah otišao na vojno školovanje. Bio je dobar student, odličan nastavnik i brzo je napredovao u karijeri. Već sa 50 i nesto godina bio je general i načelnik Generalštaba. Rat na Kosovu ga je zatekao na mestu komandanta Treće armije.

Po potpisivanju kumanovskog sporazuma, kojim je rat završen, Pavković je i posle 5. oktobra ostao na mestu prvog operativca naše Armije.   Na tom položaju je bio i u trenutku kada smo se upoznali, u hladovini bašte Golfa. Milutinović i ja smo organizovali humanitarnu akciju za decu bez roditelja iz Zvečanske ulice.

Razne beogradske firme su formirale ekipe za turnir u malom fudbalu „Volim decu, igram za Zvečansku“. Bilo je mnogo ekipa, obezbedjena je velika pomoć za male siročiće, ali nam je trebalo zvučno ime da privuče medije. Ja sam se setio Pavkovića i rešio da pozovemo vojsku da u basti restorana kuva vojnički pasulj za mališane.

Moj pokojni kolega iz Večernjih novosti Bora Komad je bio prijatelj sa Pavketom i kad je čuo ideju oduševio se i odmah ga pozvao, a ovaj je, kao zapeta puška, pitao gde i kada da se nadjemo. Adresa je bila Golf  i našli smo se već sutradan. Prvo je došlo nekoliko džipova sa vojskom koja se rasporedila po šumi koje okružuju restoran, a onda su došli generali Pavković, Vladimir Lazarević i još nekoliko visokih oficira. Sa druge strane smo bili Komad, Milutinović i ja.

Uz pečenje i dobru rakiju i vino sedelo se da kasno popodne. Napravljen je dogovor – vojska će dati autobuse za decu iz Zvečanske i nekoliko pokretnih kazana za kuvanje pasulja, kuvare-oficire i mnoštvo drugih poklona za dečicu.

Napravljen je i scenario za sam čin sipanja pasulja, za šest kazana „zaduženi“ su Zdravko Čolic, princeza Jelisaveta Karadjordjević, general Pavković, prvak sveta u kuvanju Milijan Stojanić, Manojlo Vukotić, glavni urednik Novosti i upravnik Golfa Milutinović. Taj čin je trebao da se dogodi za par meseci, za vreme letnjeg raspusta.

Još nekoliko puta smo, u manjem društvu, se našli general i ja. Pričao mi je o dogadjajima na Kosovu i kleo se da nikakav zločin, niti on, niti vojska kojom je komandovao, nisu počinili, samo su branili zemlju i vršili naredbe Slobodana Miloševića. A zverstva koje je neprijatelj činio nedužnim srpskim civilima nisu bila ni za – priču.

Kao da je nešto predosećao, dolazio je često u Golf, pa je jedno veče čak bio i predsednik žirija za izbor najlepšeg osmeha koju je organizovao moj kolega Boško Matijević.

Jedne večeri u GOolfu neku zabavu je organizovao Ferijalni savez Beograda, a rukovodioci ove organizacije, pokojni Mileta Grujevski i Žarko Gvero me zamolili da pozovem Pavkovića. Rado se odazvao i došao, ali mi je, u poverenju, rekao „da mu naši nešto spremaju, da su ih ovi sa Zapada pritisli….“.

Ipak, zabava je bila – zabavna. Sve do jednog trenutka. Posto se restoran Golf nalazi na ruti avionskih letova, negde oko ponoći jedan avion, čudnog zvuka, je preleteo iznad nas.

-Gotovo je sa mnom, rekaomi je. – Ovo je avion crnogorske vlade. Moram krenuti, ko zna kad se vidimo. A priredbu za decu održite svakako, neka ona postane tradicija.

U aprilu 2005. godine, odmah posle rodjendana, predao se i otišao je u Hag. U zatvorima ovog suda je već 16 godina, izdržao je više od dve trećine kazne, red bi bio da ga, kao i druge, oslobode. Da opet odemo do Golfa, na pasulj. A dečica iz Zvečanske, kojima restoran svake godine organizuje vojnički ručak, redovno šalju generalu pismo zahvalnosti. Oni koji su ga posetili kažu da mu ta pisma mnogo znače.

General Pavković se ženio četiri puta i ima šestoro dece.

Generale Pavkoviću, čekamo te !

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *