Budućnost u čardaku

MOJ POGLED IZ DABLINA

Piše: Miroslav Žakula 

Ne tražim razumevanje, pogotovo ne sažaljenje.

Rezime dešavanja poslednjih sest godina. Otišao sam iz zemlje bez budućnosti u zemlju bez svoje lične budućnosti. Nalazim se na onom čardaku koji je izgradjen u mašti. Ima ga u mnogim pričama, ima ga i u mojoj. I sada sa dragom i milom osobom pokušavaš da nadješ smisao onoga malo što osta.

Kada pridjemo prozoru vidimo različite slike. Svako vidi svoje livade i polja, planine i brda i svoje reke. Nosi svoja sećanja i prošlosti. Nismo ovako zamišljali starost koja galopirajući svaki dan te podseti da ti je postala svakodnevnica. Sada još ne mnogo bitna, ali sada se raspremila tamo negde u dnu svečane sofre. Čeka svoje vreme svesna da protiv nje argumenata i snage nema da bih je mogao zamoliti da izadje i ne vraća se više. Rešili ste što ste rešili, živite sa tim i zivimo sa tim, a to malo budućnosti što osta.

Lepo je živeti u okruženju mladih. Oni vode svoje brige i svoje živote. Osetiš često miris trave i čujes neku drugu muziku ni nalik na ono što si u prošlosti slušao. Svi ti mladi sazrevaju na svoj način. Nas dvoje starimo na svoj. Neki od tih mladih već su obišli banke i dobili uslove za svijanje porodičnog gnezda. Nama u našoj banci ne bi nas ponudili ni sa časom vode. Nemaju vremena za već ispričane priče.

-Žak potpisao sam kredu za stan.

Obradujem se. Znam te momke kada su dolazili, bili su li teški klinci. Mnogi prvi put se odvojili od porodičnog doma, a sada već pravi ljudi. Preživeli nostalgiju i sada je kontrolišu, svesni da nema povratka bar u dogledno vreme.

-Na koliko si potpisao kredu?

Trenuci bez odgovora. Odgovor koji je težak i za mene koji pitam i za onog koji odgovara. Ćutimo, prolaze sekundi. Spoznaješ sadašnjost, nek ti bude, sam si tražio odgovor, svo ti ga.

-Na dvadeset devet godina sam potpisao.

-Šta na dvadeset devet godina?

-Pa kredit za stan toliko mi traje.

I opet ćutnja. Bože biću srećan da poživim bar polovinu njegovog ugovora. Ne nije preterivanje. Tada bih ulazio u sedamdeset petu. Mnogi nisu doživeli da im se tih sedamdeset pet svećica zapali na torti. I onda shvatiš koliko si daleko. Bože kako li nas ovi mali gledaju? Na šta li im licimo? Jedan od njih posebno mi drag. Denis Ličanin. Ljudina skoro od dva metra. Pričao mi sa ljubavlju o svom ocu.

-Žak moj stari sve više rano leže, navikao. Mnogo manje i pije i jede. Godine. Ogleda dnevnik i ode u svoju sobu.

-Koje je godiste Denise?

-Sedamdeset četvrto.

I opet ćutnja.

-Pa tvoj stari ćalac je mladji od mene 14 godina.

-Zar toliko?

-Toliko!

-Žak kada će mo opet da se napijemo nas dvojica?Da zaboravimo te jebene godine. Ostalo je jos rakije iz Like. Za tebe čuvam.

-Napićemo se. Čekamo da prodje korona.

I tako nas dvoje kao Don Kihot i Sančo Pansa u Irskom izdanju šetamo često po zelenim poljima ovoga malog ostrva. Ne odlažemo priče o budućnosti. Ustvari mi našu budućnost živimo u našem čardaku. I ne očekujemo neke komentare i savete. Svesni smo svega. Možda nekome ova naša priča pomogne. Ne znam kako? Nikada se ne zna? A onu litru ličke rakije zajedno ću popiti sa Denisom.

Nije da baš ništa ne znam šta će biti u godinama koje slede. Eto.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *